Nakon solidne debitantske sezone u 2.HNL Junak je odlučio pomladiti momčad i stvoriti ekipu za velike stvari. Protekle sezone iz lige je ispao samo Trogir u kojem je igralo čak 5 nogometaša iz Sinja. U matično su se jato vratili Hrvoje Mandac, Nikola Matas i Alen Runje, a najmlađi od ove družine je po prvi puta u našem klubu. Riječ je o Ivanu Samardžiću, 18-godišnjem napadaču iz obližnjeg Otoka.
Za naše čitatelje si relativno nepoznato ime, ja sam te predstavio u najosnovnijim crtama a na tebi je red da kažeš nešto više o sebi.
-Zovem se Ivan Samardžić, rodom sam iz Otoka gdje sam i započeo svoj nogometni put. U lokalnom OSK-u igrao sam sve do polaska u prvi razred srednje škole koju sam upisao u Kaštelima pa sam tamo trenirao u Vala. Prije dvije godine sam stigao u Trogir gdje sam i debitirao za seniorsku momcad. I eto, već dva mjeseca sam član Junaka.
Kažeš da si debitirao u Trogiru za seniorsku momčad, protiv koga je to bilo i kakvi su dojmovi sa vatrenog krštenja? - Debitirao sam prošle godine u Sinju na domaćoj utakmici protiv Suhopolja. Vatreno krštenje je prošlo idealno za mene jer sam odmah u prvom susretu zabio gol.
Impresivno, tako mlad igrač debitira i upiše se u strijelce. Trogir je protekle sezone imao po imenima možda i najzvučniju ekipu koju je pojačao još i Milan Rapajić... - Ah Miki...On mi je puno pomogao i kao igrač i kao prijatelj, dosta mi je pričao o nogometu vani i svojim brojnim iskustvima. Mislim da mi je on najviše pomogao da budem bolji igrač i da drukčije gledam na ovu igru.
Nakon što je Trogir ispao, stigao si u Junak. Kako je došlo do potpisa? - Iz Otoka sam, i svima nama je Junak u srcu i svi želimo nositi plavi dres. Trogir je ispao u 3.HNL i ljudi iz kluba su odmah pokazali želju da me dovedu. Najuporniji je bio profesor Ivica Zorica koji je sjeo sa mojim ocem i dogovorili se za 5 minuta. Sve ostalo je bila samo formalnost.
Kakvu ekipu si zatekao na početku priprema i što misliš koliko može ovaj današnji Junak? - Mi smo jedna veoma mlada ekipa i normalno da nam treba vremena da se uigramo i sazrijemo. Mislim da se možemo plasirati vrlo visoko kad nam se vrate svi ozlijeđeni igrači, ali najbolje partije možete očekivati tek dogodine kad se uigramo i posložimo. Mogu obećati samo borbenost na granici fanatizma u svim narednim utakmicama.
Još uvijek čekaš na prve minute u ovom dresu. Kako je nositi se s time? - Moram ja još puno raditi i još puno toga naučiti. Pa ipak sam najmlađi u ekipi, već to mi je dovoljno priznanje, a još kad znam da trener najozbiljnije računa na mene...Vjerujem da ću radom i zalaganjem natjerati trenera da mi pruži pravu šansu.
Tko je najbolji trener s kojim si radio? - Zasada Ivica Matković. Debitirao za Trogir pod njegovim vodstvom i dosta je radio sa mnom. Trener Nižetić je također odličan i već je u vrhu mojih najdražih trenera premda radim s njim tek 2 mjeseca.
A suigrači, koga najviše cijeniš od njih? - Cijenim ih sve jer su svi stariji od mene, ali ipak najviše Stipu Poljaka i kapetana Antu Domjanovića. Oni svojim iskustvom pomažu svima a pogotovo meni, a i najviše su zaduženi za dobro raspoloženje u svlačionici.
Vjerojatno se i družiš s nekim od njih... - Najviše sa Krešimirom Klaricom i Božom Poljakom.
Imaš li neka omiljena mjesta za izlazak? - Malo izlazim dok traje sezona. Dok nema treninga i utakmica volim otići u Split ili u Trogir, tamo sam najviše i izlazio i još uvijek mi je najbolje.
Kako se opuštaš prije utakmice? - Prije utakmice slušam glazbu a poslije utakmice rasturam na Football Managera...
...onda se vidiš u trenerskim vodama...
- Ma nisam, tek sam na početku nogometne karijere .
Dobro, strpimo se još par godina. Koji ti je najdraži trenutak u tvom kratkom nogometnom životu? - Najljepši trenutak je kad sam izabran prije par godina za selekciju Dalmacije i moj debi za Trogir, normalno. A već znam i koji će biti moj budući najljepši trenutak!
Koji, reci. - Prvijenac u Junakovom dresu!
Svaka čast. Maligani će biti oduševljeni sigurno. Kad smo već kod njih, postavit ću ti pomalo neuobičajeno pitanje. Jeli istina da su najbolji navijači na svijetu? - Bez konkurencije. Možda nisu najbroniji, možda nisu najorganiziraniji, ali sigurno nijedna navijačka skupina ne voli svoj klub koliko Maligani vode Junaka. Nešto me se posebno dojmilo kod njih. Igramo u Imotskom, primimo gol za 0:3 a oni pjevaju žešće nego prije. A gdje je ono protiv Suhopolja, primimo gol a oni pjevaju "Junače znaj, još nije kraj". Stvarno, momci, skidam kapu!
Gdje se vidiš za 10 godina? - U Rijeke pa u Atletico Madrida. Za ta dva kluba navijam i tamo bi volio igrati u budućnosti!
Što misliš o našoj stranici, čitaš li je redovito? - Jesam i prije, a sad pogotovo. Najviše uživam u kolumnama, samo tako nastavi.
Hvala. Rekli su mi Maligani da te pitam što im možeš poručiti za kraj? - Mogu im poručiti da ćemo ostaviti srce na terenu na svakoj utakmici. Mogu nas i dobiti, mogu nam dati i 3 komada ali nećemo igrati kukavički. Samo budite strpljivi i nastavite nas oduševljavati svojim navijanjem iz kola u kolu i rezultat će doći.
I eto, tako je završio intervju sa Ivanom. On je nama zaželio još puno navijanja, pohvalio nas, a ja njemu želim da pokaže taj svoj talent do kraja i da donese još puno radosti i golova nama na tribini. Nane, sretno!
